ciletovo susidstvo

Ponekad je za uspješan projekt rekonstrukcije potreban konzervatorski elaborat. Čim se radi konzervatorski elaborat, znači da je plan rekonstruirati u povijesnoj strukturi. U takvim slučajevima mudro je uspostaviti dobrosusjedske odnose jer susjedi su izvor specifičnih znanja kojih nema u literaturi, a onda treba ta (sa)znanja prenijeti u elaborat. 

Evo kako je kulminiralo elaboriranje za rekonstrukciju ribarske kućice u viškoj uvali Tiha.

U uvali se većina izgrađenoga iznajmljuje. Jedino se ne iznajmljuju istočna polovina ozakonjene kuće koja je u vlasništvu S.S., rođene Z., zakonite žene sugovornika Cileta i dio kuće Zorotović – Božanić jer su njeni vlasnici u Australiji. Cile će kasnije u razgovoru Zorotović - Božaniće zvati klokani. Ciletova kuća se ranije iznajmljivala, ali nakon što se umirovio, odlučio je prestati s iznajmljivačkom praksom - koristi je u toplijem dijelu godine za svoj gušt i za svoj mir. On je inače Pojar, tu se udao, a prvi put je bio u Tihoj 1984. godine. Autorici elaborata je ostavio dojam osobe koja živi prema svim principima onog što Aristotel naziva osrednjost i sa svim kvalitetama koje iz te osrednjosti proizlaze.

Prilikom obilaska terena, Cile je bio zainteresiran za razgovor. Da bi razgovor bio tečniji, spremno je ponudio sve vrste pića. Kao specijalitet je istakao roze' vino njegovog prijatelja iz jednog drugog viškog naselja. Želio se informirati o planovima svojih susjeda, tj. naših investitora - bračnog para iz Slovenije, ali je također rado informirao autora o njemu poznatim pojedinostima uvale.

Razgovor na prvi pogled ne spada u znanstveni diskurs. Međutim, slikovito pokazuje izvjesno poštovanje građanina Cileta prvenstveno prema osobama, a onda i prema prostoru, tako karakteristično za otočno stanovništvo, a samim time važno za planiranje potencijalne rekonstrukcije. Pokazat će se da je baš poštovanje raison d'etre (nekoć) magičnog ribarskog naselja. 

Za prethodnog vlasnika predmetnih nekretnina kojeg on poznaje je ocijenio slijedeće:

„Kupi je bit će za šest mijori marak, a proda je za više nego duplo. Ni osan godišć ništa lavoro nego bi se surga s jahte i dangubi po vali. Posje je kupi kuću u Ženku, ali mi je bi reka da mu je zo co je proda vo tote.“

Izjava jasno pokazuje svijest građanina o tome čemu danas služe nekretnine, ne samo na Visu nego i drugdje po obali. Stanovnici ustupaju mjesto onima koji tu ljetuju. Naselja koja su faktički nastala u antici, otada se razvijaju i kontinuirano su nastanjena ili su kontinuirano korisna, posljednjih nekoliko desetljeća gube svoju stalnost. Gube svoju korisnost, a time gube i svoju magičnu strukturu. 

U obostrano nostalgičnom razgovoru istakao je kako se sjeća jednog od aktualnih suvlasnika predmetne nekretnine, konkretno muža koji je „bi doša čistit“ kućicu. U mjerilu građanina Visa, a sudeći po tome što je suvlasnik svojim rukama, naočigled Ciletu, očistio unutrašnjost ruševine (koja je u međuvremenu obrasla kupinom), moglo bi biti da se radi o ozbiljnim ljudima. "Jer Slovenac ni dangubi." Kao bitan detalj istakao je još i to da je „ti Slovenac bi reka da će tu donit mater živit“, a što bi svakako doprinijelo i kvaliteti njegovog života u uvali. Ne bi bio usamljen. Možda su i generacija. Zato se Cile interesirao kako je "temu Slovencu mater".

Cile ima mulić na koji je vezana barka s veslima i s uredno zamotanim motorom. Spremno je ponudio pomoć prilikom iskrcavanja pa je odriši cimu i prebacio autora elaborata na mulić. Kod iskrcavanja onih za koje je ocijenio da bi se mogli spetljati je bio spreman da se dobro nasmije. On sjedi na taraci. Na stolu su žmuli, vino, pivo, karte triestine, kanoćal, lampe, antiseptik sprej, tabak i čikopelnica, panule za lignje, oćale za vid, oćale za sunce... Praktički, sve što čovjeku koji živi u uvali treba da mu kvalitetno prođe dan. Cile zbija šale, ne ljuti se na šale na svoj račun. Pozorno sluša sugovornike, artikulirano se izražava i rezonira. Gosti su dobro došli.